Naziv naselja Neorić istovjetan je s prezimenom Neorić, kako su se zvali srednjovjekovni plemići iz roda Neorića, koji su imali prebivalište u kuli bana Ne(h)orića ili kraće u banovj kuli, čiji se branitelji mogu podičiti činjenicom da su Turcima pružali otpor godinu dana nakon što su Osmanlije zauzele utvrđeni Klis 12. ožujak 1537. godine.
Hrvatski su povjesničari utvrdili postojanje više pripadnika roda Neorića: nakon 1203. godine spominje se Orša Neorić; oko 1270. godine zabilježeni su Koren i Bogdan Neorić, zatim Marin, Jurša i Cipronja Neorić.
Potomci Marina Neorića nakon pada Klisa 1537. i Neorića 1538. godine pridružuju se senjskim uskocima, što dokazuju spomeni dvojice Neorića: Jurja koji je zabilježen 1540. godiine u Senju kao uskok, dok se Juraj Korenić spominje 1618. godine u Brinju.
Potomci pak Jurše ili pak Cipronje Neorića Utišen i Ivanko zabilježeni 1394. godine, a pred najezdom Turaka povukli su se u sjevernu Hrvatsku, gdje su u Nedelišču (Međimurje) 1533. godine zabilježeni Vuk i Vukoslav Neorić.
Spomen na obitelj Neorić nalazi se i u grbovniku obitelji Korjenić-Neorić iz 1595 godine, jednom od dva najvažnija hrvatska grbovniku, a on je stariji od Stemmatographija Pavla Rittera Vitezovića iz 1701-1702. godine.
Naime, najstariji Neorićani i danas kažu da su iz Ispod Neorića, što praktički znači da je selo dobilo ime po banu Neoriću, čija se utvrđena kula nalazila na brdu, iznad sela koje je po njezinu gospodaru dobilo najprije naziv Ispod Neorića, a onda i Neorić. Ovu pretpostavku potvrđuje splitski nadbiskup Stjepan Cupilli koji u izvješću o svom pastirskom pohodu mućkom području 1718. godine bilježi da je nakon Muća bio „u Neoriću, koje se selo ima zvati Podneorić.“
Etimologija naziv Neorić je s današnjeg motrišta nejasna, iako Akademijin rječnik navodi natuknice Neorćana i Neorćan sa značenjem ono što se ne ore, dakle što je brdovito, neobradivo, upravo onako kakav je teren na kojem se nalazila kula bana Neorića.