Prezime je patronimik od imena (H)asan, koje na turskom jeziku znači ljepotan.
Danas u Hrvatskoj živi manje od stotinu osoba s prezimenom Asanović, dok ih je s prezimenom Hasanović 350, uglavnom skoncentriranih u Istri i Samoboru.
Starina roda Asanović je Zagvozd u Imotskoj krajini, odakle je skupa s 25 obitelji, što su imale ukupno 97 duša, a koje je 1701. godine u Neorić doveo harambaša Mate Veić, stigla i 4-člana obitelj Pave Asanovića.
Ta obitelj je upisana u Neoriću i u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine.
U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Neoriću su zabilježene tri obitelji s prezimenom Asanović: Lovrina, Nikolina, a ime je trećeg domaćina u izvorniku nečitljivo.
Popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Neoriću 12 obitelji s prezimenom Asanović.
Danas u Neoriću živi 18 obitelji tog roda s 52 duše.
Dio Asanovića kasnije će odseliti u Žitnić pokraj Drniša.
Godine 1785. opći providur Franecesco Falieri među onima Neorićanima koji ne plaćaju dominikal (vrsta poreza) bilježi i Josipa Asanovića pokojnog Ivana.
BAZINA
S jezičnog motrišta prezime je izvedeno od imena Bazilije, što je naša prilagođenica grčkog Basileios odnosno latinskog Basilius (grčki basileos = kralj; visoki državni organ u staroj Ateni, koji je nadzirao čitavo biogoslužje i rukovodio kriminalnim parnicama; arhont; grčki basilissa = kraljica, kraljevska kći). Ime se širilo štovanjem crkvenog učitelj Bazilija Velikog, nadbiskupa u Cezareji (oko 330 - 379), osnivača katoličkog reda bazilijanaca, koji se služe istočnim obredima.
Inače, Bazina je jedan od hipokoristika imena Bazilije, kao što su još primjerice: Baza, Bazac, Bazač, Bazak, Bazan, Bazika, Bazo, Bazut i slično.
Bazine danas žive u Neoriću i Sutini.
U Neoriću se pripanici tog roda pojavljuju u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine s dva oblika prezimena: obitelji Mate Bazinovića pokojnog Marka i Ante Bazića, očevo ime nečitko).
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisana je obitelj Marka Bazine; u Sutini je u popisu stanovništva 1948. godine zabilježeno 11 obitelji s prezimenom Bazina.
Danas na mućkom području Bazine žive u Neoriću (8 obitelj 31 duša) i u Sutini (8, 29).
U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Sinju je u banderiji harambaše Pavla Milanovića zabilježen i samac Pavao Bazo, što je treći oblik tog prezimena. U Rudi, danas općina Otok na Cetini, u sačuvanim maticama stare župe Otok prezime Bazić pojavljuje se 1747. godine, a oblik Bazo 1755. godine. Međutim, iz spisa sinjskih bilježnika saznaje se da je Bazo nadimak obitelj s prezimenom Petrović (Luka Petrović rečeni Bazo pokojnog Ilije iz Rude bio je 1784. godine dužan sinjskom trgovcu Ivanu Radonjiću 130,3 lire). Dakle, Baze i Bazići nisu istog krvnog podrijetla kao neorićko-sutinske Bazine.
Bazine su doselile iz Zagvozda u Imotskoj krajini, gdje je u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine upisana samica, vjerojatno udovica, Jela Bazinova, kojoj su mletačke vlasti dodijelile jedan kanap zemljišta. O nekadašnjoj nazočnosti stanovnika s prezimenom Bazina u Zagvozdu svjedoči i mikrotoponim Bazinova Kuća u zagvodskom zaseoku Sušići.
Starina pak roda Bazina je Rasno pokraj Širokog Briga, gdje su nastali od starog roda Knezovića.
S jezičnog motrišta prezime Knezović je izvedeno od imenice knez, "praslavenske posuđenice iz pragermanskog-kunigaz i srodna je s njemačkom imenicom könig = kralj, koje je na njemačkom govornom području vrlo frekventno prezime. Nastala je od osnove kuni, koja je značila "rod, pleme" i u prasrodstvu je s općeslavenskom riječju "čedo"), a kako pokazuje provedena je tzv. prva palatalizacija (ke-če) već u praslavenskom jeziku.
Inače, imenica knez ima više značenja:
1. feudalni nasljedni vladarski naslov;
2. seoski glavar;
3. u nekim zemljama (posebice u Bosni) niži državni službenik.
Na dalmatinsko-hercegovačkim prostorima četiri su grane Knezovića roda, dakle različita su krvnog podrijetla, a starine su im:
1. u Dužicama pokraj Širokog Briga (nekoć Gornje Rasno),
2. u Gorancima poviše Mostara,
3. u Roškom Polju na duvanjskom području,
4. Knezovići u Grabovcu (Imotska krajina) nastali su od vinjanskog roda Cvitića, o kojima je spomen ostao u nazivu vinjanskog zaseoka Cvitića Most.
U popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio je u Gornjem Rasnom (danas Dužice, općina Široki Brig) 10 velikih obitelji roda Knezović: Franjinu s 9, dvojice Ivana i Tadijinu s po 5, Stipanovu s 8 članova, zatim 4-članu obitelj Nikole Čaljušića (Knezovića), 8-člano kućanstvo Mate Čaljušića (Knezovića), 9-člano domaćinstvo Ivana Čaljušića (Knezovića), 8-članu obitelj Vida Čaljušića (Knezovića) i 7-člano kućanstvo Mate Bazine (Knezovića).
U popisu pak biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Rasnu je zabilježena i 15-člana obitelj Petra Bazinovića.
Inače, od Knezovića sa širokobriškog područja nastali su novi hercegovački rodovi: Alpeze, Bajići, Bage, Bazine, Bondže, Celići, Čaljušići, Čolaci, Galići, Jurilji, Mendeši, Prlići, Škrobe i Tice, a u Imotskoj krajini: Bence, Čaljkušići, Đuzeli, Juroši, Markotići, Šakići i Žaje. Dakle, od širokobriške grane Knezovića nastala su 22 nova roda.
Širokobriški Knezovići vuku podrijetlo od istoimene bosanske srednjovjekovne plemićke obitelji, o kojoj se do sada najstariji poznati spomen nalazi u "Razgovoru ugodnom naroda slovinskog", gdje fra Andrija Kačić Miošić poimenično spominje u Rogoznici pokraj Omiša sedam plemena, i to u ono vrijeme kad je ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. oko 1240. godine uzmicao u pratnji svojih plemića pred navalom Mongola i sklonio se u Split. Među njima su, tvrdi Kačić, bili i Rubinići pridjevkom Knezovići. Dakle, širokobriška grana Knezovića je u ta davna vremena nastala od roda Rubinića.
BRATIĆ
Prezime je istovjetno umanjenicom imenice brat, kojom se u hrvatskom jeziku naziva bratov sin. Doduše, najnoviji Hrvatski enciklopedijski rječnik pod bratićem podrazumijeva stričeva, ujakova i tetkina sina, za što u hrvatskom jeziku postoje i nazivi stričević, ujčević i tetkić, a njihovo potiskivanje zasigurno znači i osiromašivanje našeg jezika.
Danas u Hrvatskoj 565 osoba ima prezime Bratić.
Starina roda Bratić je Zagvozd u Imotskoj krajini, odakle je s prebjezima, koje je 1701. godine predvodio harambaša Mate Veić pokojnog Jurasa, u Neorić stigla i 7-člana obitelj Vida Bratića pokojnog Nikole.
Obitelj Vida Bratića zabilježena je u Neoriću i u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine; u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisano je pet obitelji s prezimenom Bratić: Antina, Jozina, Matina, Pavina i Stipanova; popis stanovništva iz 1948. godine zatekao u Neoriću 7 Bratića obitelji.
Danas u Neoriću živi 9 obitelji tog roda s ukupno 20 duša.
Inače, Bratići su zabilježeni već u 14. stoljeću na šibenskom području: u Bribiru je 1354. godine ostao spomen o Domenicus Braticu de Gostomeric; u Šibeniku je 1695. godine zabilježena Ana Bratich; prezime Bratić upisano je i u Jezerima 1678. godine.
ČELAN
S jezičnog stanovišta prezime je Čelan moglo nastati od imenice čelo, naziva dijela čovjekove glave iznad očiju do ruba kose (visko čelo).
P. Šimunović drži da je postalo od turske riječi çilli (çelli), što znači „čovjek s pjegama po licu.“
Tvrdnja Z. Veića, inače preuzeta od Lj. Serdarevića, da su se Čelani bavili "stočarstvom, poljoprivredom i uzgojem pčela, po čemu su i dobili prezime," posve je neutemeljena, jer u tome slučaju prezime bi glasilo Čelar (kao Lončar, Zdilar, Kolar, Likar, Mlinar). Istina, u Svibu, u Imotskoj krajini, zabilježeno je i prezime Čelar (1725. godine venecijanske vlasti dale su 9-članoj obitelji Jure Čelara 11 kanapa zemlje, a 7-članom kućanstvu Petra Čelara 9 kanapa), a njegovi su nositelji, za razliku od Čelana katolika, pravoslavne vjeroispovijesti.
U Hrvatskoj danas 450 osoba s prezimenom Čelan, a skoncentrirani su srednjoj Dalmaciji (Cista, Dugopolje, Neorić).
U Neoriću danas živi 2 obitelji tpg roda s ukupno 7 duša, dok u Sutini je nastanjena jedna dvočlana obitelj s prezimenom Čelan.
Starina roda Čelan je Zagvozd u Imotskoj krajini. Karlovačkim mirom između Osmanlijske Carevine i Mletačke Republike iz 1699. gdoine tek oslobođeni Zagvozd ponovno je vraćen Turskoj, što je uvjetovalo egzodus 25 obitelji sa 117 članova, koje je u Neorić odveo harambaša Mate Veić pokojnog Jurasa. Među njima su i preci današnjih neorićkih Čelana: Grgur Čelanović pokojnog Petra (3-člana obitelj), Marko također sin pokojnog Petra (5), vjerojatno Grgurov brat i Ilija Čelanović pokojnog Marka (6). Oni su upisani u Neoriću i u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine
Iz 18. stoljeća potječe i zanimljiva darovnica. Naime, narednik Filip Čelan živio je u obiteljskoj zajednici s ocem Grgurom i bratom Ivanom. Ivanov sin Matija bio je u bogosloviji i prije ređenja 1786. godine dobio je od obitelji dvije oranice od oko kanap i pol u Dubravicama, usve 300 lira prihoda godišnje.
S kraja 18. stoljeća navodimo i primjer kako postupno nestaju velike obiteljske zadruge, kao što je bila i ona, kojoj je u Neoriću domaćin bio Ivan Čelan, sin narednika Grgura s osam članova, nećak Petar, Ante i Jakov pokojnog Pilipa sa 7 članova. Oni su 4. travnja 1791. godine pristupili dragovoljnom činu diobe koji nije bio ovjeren na sudu. Stojne kuće, pojate, jarci, hambar, dubrave, podvornica, vrtovi i zemlje na brdu gdje je bila štala, podijeljeno je na tri dijela. Ostale zemlje dobile su pojedine obitelji prema broju njihovih članova. Isto je učinjeno sa životinjama, pčelinjacima, pokućstvom, alatima i oružjem ali i s dugovima. Otac Grgur ostavio je sebi konja,vola, stoku sitnog zuba i vrt. Ivanov sin Mate, svećenik (već spominjani Matija), nije tada dobio ništa, jer mu je otac odvojio nekretnine uoči ređenja. Ivanu je još pripala Dražica u brdu.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću je zabilježeno pet obitelji s prezimenom Čelan, kojih su domaćini bili: Ante, Ivan, Jozo, Marko i Nikola; zanimljivo je spomenuti da je u popis stanovništva 1948. godine zatekao u Neoriću samo četiri Čelanove obitelji.
Vratimo se na zagvodsku starinu roda Čelan. U vrijeme Kandijskog rata (1645 - 1669) iz Zagvozda je u Podgoru otišao đak Andrija Čelanović Petrov, koji se kasnije zaredio, te službovao kao kapelan i tamo je umro 1675. godine. Don Andrija je mogao biti rođen oko 1630. godine, što znači da su Čelanovići nazočni u Zagvozdu od početka 17. stoljeća. Još je jedan svećenik od zagvodskih Čelanovića, fra Mijo, tajnik makarskog biskupa, o kojem je ostalo zapisano da je 1671. godine s još nekoliko svećenika nosio moći Svetog Jure na istoimeni najviši vrh Biokova, gdje se nalazi crkvica posvećena tom svecu.
Zagvozd kao starinu roda Čelan potvrđuje i sljedeći podatak: u vrijeme Bečkog rata 1686. godine u zbjegu stanovnika tog imotskog sela na Makarskom primorju nalaze se: obitelj Mate Čelanovića s 9 i obitelj Mije Čelanića ms 8 duša.
U venecijanskom zemljišniku za područje Zagvozda iz 1726. godine upisano je da su mletačke vlasti dodijelile zemlju i domaćinima pet obitelji s prezimenom Čelan: Jure (8-člana obitelj, 10 kanapa), Frane (10, 12), Mate rečeni Patak (6 , 7), Ante rečeni Sule (9, 8) i Ante rečeni. Kurt (8, 10). Od Ante Čelana Kurta (turski kurt = vuk) nastali su zagvodski Kurtovići; od Ante Čelana Sule (Suleyman turski naziv naziv za židovskog kralja Solomuna) postali su Sulići; "jedan od trojice braće (Ante) spustio se u mušu (zajednički seoski pašnjak-AI) i tako dobio nadimak Mušura, koji mu postade prezimenom"; prema predaji Alagići, dio Čagalja, nastanjenih u Donjim Čagljima, također su nastali od Čelana; Čelan odselio na ženinstvo i dobio nadimak Vranjić koji je kasnije postao novo prezime.
Dakle, od zagvodskih Čelana nastali su Kurtovići, Sulići, Mušure, Alagići i Vranjići, s napomenom da danas u Zagvozdu nema više prezimena Čelan. Dakako, tome su pridonijele i njihove seobe (kronološki): skradinsko zaleđe, Cetinska krajina, Neorić, Cista Velika, Dugopolje i Imotski.
U arhivu Šibenske biskupije je zapisano da su 1686. godine, dakle kad Zagvožđani bježe u Makarsko primorje, neki od Čelana preko stare župe Zmin (danas područje općine Muć) prebjegli u skradinsko zaleđe: u Velimu se nastanio Pavo Čelanović (supruga, dva sina i kći, doveo je i dva grla krupne stoke), u Rakitnici je novo boravište našao njegov imenjak i prezimenjak Pavo Čelanović (supruga i pet kćeri). Ubrzo Čelanovića nestaje u skradinskom zaleđu: izumrli, odselili, promjenili prezime?
Među onima koji su 14. travnja 1697. godine dobili zemlje između Gale i Otoka, u Cetinskoj krajini, nalazi se i Rade Čelanović. J. A. Soldo smatra da se Čelan prije doseljenja "nalazio u Poljicima," ali to nije ničim potkrijepljeno. Za sada nema izgleda da to bude učinjeno i nekad ubuduće.
U Dugopolju je u sklopu popisa vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine nadbiskup Ivan Laghi zabilježio 8-članu obitelj Nikole Čelanovića, pretka današnjih dugopoljskih pripadanika tog roda. Njima pripada i pop glagoljaš don Antun Čelanović, za kojeg se jedino pouzdano zna da je ovaj svijet zamijenio boljim 1763. Godine 1768. ostalo je zapisano da je don Mijo (Mihovil) Čelan tada bio kapelan župe Dugopolje.
U vezi s oblicima prezimena Čelan i Čelanović riječ je o dvjema inačicama (kraćoj i dužoj), kao što je to slučaj s nizom prezimena primjerice u Dugopolju: Čulinović-Čulin, Kardumović-Kardum, Križanović-Križan, Malbašić-Malbaša, Radanović-Radan, Smajić-Smajo.
Danas u Dugopolju živi 14 obitelji i 52 osobe s prezimenom Čelan. Imaju nadimke: Golići (podrugljivo) i Žeže.
Čelani su istodobno, dakle 1725. godine, i to u novom venecijanskom zemljišniku, zabilježeni i u Cisti Velikoj u Imotskoj krajini, gdje su dvjema 5-članim obiteljima Bože i Vida Čelana mletačke vlasti dodijelile kuće i po 10 kanapa zemlje.
Upravo zbog Čelana iz Ciste Velike za ovaj se rod veže i izmišljotina o njihovu navodnom pravoslavnom podrijetlu. Razlog su Čelani-Savići, koji danas žive poviše Čelana u Cisti Velikoj. Saviće je nasilno pokatoličio hajduk Ivan Bušić iz Vinjana, poznatiji kao Rošo harambaša, rođen oko 1715. godine. On je najprije bio u dobrim odnosima s pravoslavcima (učitelj mu je bio hajduk Stanko Sočivica, pravoslavac), ali kad je beg Sukljašević unajmio šestoricu Vlaha da ga ubiju, Roša ih je otkrio i pobio, a kaluđeri iz Glavine baciše na nj prokletstvo, te se on se tako razbjesnio da im je postao krvni neprijatelj. Savić da sačuva glavu pokatoliči se, a s njegovim se potomcima neki Čelani povezaše ženidbom i prozvaše se Čelan-Savić.
U 19. stoljeću Čelani doseljavaju i u grad Imotski: Jure Čelan rečeni. Durudan iz Žeževice, rođen 1775. godine, živi u Imotskom, gdje se oženio Ružom Đuzel, rođenom 1777. godine; Šimun Čelan-Durudan rođen je 1843. godine, a u Imotskom se oženio Ankicom Poštenjak, rođenom 1843. godine. Prema pak Stanju duša župe Imotski koje je 1806. godine sastavio župnik fra Petar Prgomet tada je u Imotskom prebivalište imala 4-člana obitelj Jure Krivića rečeni Čelan.
U Lovreću pokraj Imotskog živi jedna obitelj s prezimenom Čelan: "doselio u Bošnjake (dio Lovreća-AI) putem ženidbe".
Iz Zagvozda početkom 19. stoljeća doselio u Zaslivlje pokraj Konjica Marko Čelan, koji se 1816. godine oženio Jelom rođenom Gašić nekoć Margetić iz Zaslivlja s kojom je rodio četiri sina Ivana (rođen 1821), Antu (1823), Jakova (1827) i Jozu (1831).
Nakon prvih upisa njihove djece u maticama se uz prezime Čelan javlja i obiteljski nadimak Ganjto, koji je prvi put upisan 1878. godine pri vjenčanju Andrije sina Ivana Čelana iz Orahovice i njegove zaručnice Anice Bebek Jakovljeve. Danas u Zaslivlju nema Čelana ali ima Ganjta.
GALEŠIĆ
S jezičnog motrišta u osnovi prezimena Galešić je „pridjev gal sa značenjem „crn“, gotovo zaboravljen, a bio je vrlo (i isključivo) zastupljen u hrvatskom (i srpskom) jeziku. Mnogi će se čitatelji prisjetiti Galice, „imena za crnu kobilu, mazgu“, Galove, „imena za crnu kravu“, Galeše, „imena za vola crne dlake“, Gale, „imena crne kokoši“ („Ligi se, Gale, dat ćeš mi jaje!“). Sve što je moglo biti imenom životinji moglo je i čovjeku, makar posredno, preko nadimka! Imena i prezimena s osnovom gal zabilježena su u Hrvata od XIII. stoljeća.“
U Hrvatskoj danas živi 520 osoba s prezimenom Galešić (Biograd, Bukovica). Istog su postanja i prezimena: Galeša, Galošević (Valpovo), Galošić (Zadar), Galušić (Labin), Galičić (Slavonija), Galečić, Galić (4.470, posvuda po Hrvatskoj).
Galešići su spadaju među poznate srednjovjekovne hrvatske plemićke rodove sa starinom na Livanjskom polju, što se prvi put spominju sredinom 14. stoljeća. Za Galešiće je M. Petrić utvrdio da su starosjedioci u selu Golinjevu pokraj Livna. „Prvi se put spominju u Livnu 1326. godine sinovi nekog Galeše ili Galešića, a zatim i 1356. godine.“ E. Fermendžin navodi još jedan podatak o starosti tog roda. „Veliki vojvoda Vladislav Galešić upisan je u dubrovačkoj ispravi, izdanoj od bosanskog bana Stipana Kotromanića 1332. godine, kao jedan od svjedoka u sporu među bosanskim velmožama.“
Među osobama na mućko-lećevačkom području koje se spominju u dokumentima iz predturskog razdobolja K. Kužić navodi spomen iz 1349. godine o knezu Grguru Galešiću (u izvorniku Gregorius Galexich), bolje bi bilo reći o Grguru sinu Galešinu. Mjesto u kojem se te dvije osobe pojavljuju nije navedeno. Međutim, u tom vremenu, kada prezimena u današnjem smislu nisu ni postojala, pogrešno je Galešu i njegova sina Grgura Galešića dovoditi u vezu s današnjim Galešićima u Neoriću, kao i s onima na livanjskom području.
Galešići islamske vjeroispovijesti u Sovićima, selu hercegovačke općinej Jablanice, smatraju se starosjediocima i nije isključeno da su potomci livanjskih Galešića koji su dolaskom Turaka prešli na islam i odselili u taj kraj.
Galešići se ponovo pojavljuju na livanjskom području u popisu umrlih od epidemije kuge 1814-1818. godine.
Mogući potomci tog starog livanjskog roda su i Galešići iz Zagvozda, koje će iz tog mjesta Imotske krajine s još 25 obitelji odvesti u Neorić serdar Mate Veić pokojnog Jurasa. Tada su doselile dvije obitelji tog roda: obitelj Ivana Galešića rečenog Kovačevića pokojnog Pave sa 4 i domaćinstvo Šimuna Galešića pokojnog Marka sa 6 duša.
U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Neoriću su upisane su tri Galešića obitelji: Šimunova i dvojice Ivana Galešića.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću je zabilježeno sedam obitelji s prezimenom Galešić, kojih su domaćini: po dvojica Ivana i Petara, te Ilija, Jure i Martin; popis iz 1948. godine u Neoriću je zatekao 6 obitelji s prezimenom Galešić
U popisu stanovništva Makarskog primorja 1802. godine zabilježena je obitelj Mate Gališića Kokana.
Danas u Neoriću živi 6 obitelji tog roda s ukupno 18 duša.
Dio Galešića je preselio i na duvanjsko područje, u Šujicu, gdje su se služili kraćim oblikom prezimena Galeša, ali su i posljednji izumrli krajem 20. stoljeća.
Danas Galešići žive na zadarskom području, u Raštanima
Galešići doseljavaju i u Imotsku krajinu, u Proložac, Poljica i Župu Biokovsku, gdje su od njih nastala dva nova roda: Turići i Štrljići.
KARIN
Među Karinima iz Grubina pokraj Imotskog sačuvana je predaja o podrijetlu njihova roda, u kojoj se navodi da su tri brata krenula od Zadra svatko svojim putem u ostatak života. Jedan se zaustavio u Neoriću, nedaleko od Muća, tridesetak kilometara od Splita, drugi je novo prebivalište našao u gradu Splitu, a treći je stigao u Grubine nadomak Imotskom i tu podigao dom sebi i svojim potomcima.
I jedna napomena o Karinima iz Neorića: smatraju se najstarijim rodom u tom kraju, nazočni gotovo uvijek s jednom obitelji, a iznimka je početak 19. stoljeća, kada su u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisane dvije obitelji s prezimenom Karin: Ivanova i Jurina; popis iz 1948 godine zatekao je u Neoriću jednu Karinovu obitelj.
Spomenuta legenda kao da podstiče i pomisao da ono „od Zadra“ znači iz Karina (Donjeg i Gornjeg), živopisnog mjesta na obali Karinskog mora, ustvari prekrasnog zaljeva uz cestu Zadar-Obrovac, oko 10 kilometara sjeverno od Benkovca, koje se u 10. stoljeću spominje kao sjedište jedne od ukupno jedanaest starohrvatskih županija pod imenom Cori. Inače, Karin se u antičkom razdoblju zvao Carinium. Dakako, slijedi i pitanje: zašto se trojica braće i ne bi prozvali Karini kao trajni spomen na zavičaj, na Karin?!
Uostalom, Karini ili Karinjani bili su hrvatski srednjevjekovni plemićki rod (de Carino, de Quirino), koji su se odijelili od roda Lapčana vjerojatno onda, kada je Viniha, oženivši se kćerju kralja Dmitra Zvonimira, dobio od njega u miraz Karin. Posjedi tog roda nalazili su se oko Karina, Nadina, u istočnoj Krbavi i Pounju. Godine 1361. kralj Ludovik I. Anžuvinac potvrdio im je posjed Karina, pa su se tako posve razlikovali od Lapčana. Karinjani su, dakle, bili gospodari Karina od 11. do 14. stoljeća, a u zadarskoj se okolici posljednji put spominju 1498., u Cetini pak 1510. godine.
Bez obzira koliko se sve ovo može ili pak ne može povezati s neorićkim, imotskim i inim Karinima, ostaje činjenica da je riječ o starom rodu, koji nije kao većina današnjih rodova Dalmatinske zagore i Imotske krajine doselio iz susjedne Hercegovine, jer Karini nisu zabilježeni ni u jednom biskupskom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću (V. Vrčić griješi kada pripisuje biskupu fra Marijanu Bogdanoviću da 1768. godine u svom popisu Karine stavio u Posuške Vinjane!?).
Što se pak tiče postanja prezimena s jezičnog motrišta, moglo je nastati od latinskog carina sa značenjem utroba odnosno glavna greda broda. Na tragu toga je odavno zastarjela riječ u hrvatskom jeziku „kare,“ kako se nazivala trbušasta osoba.
Karini su u Imotskoj krajini zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine: Cvitko i Marko Karin(ović) dobili su u Nebriževcu 12 kanapa zemlje. U Stanju pak duša župe Podbablje iz 1739. godine upisane su obitelji Mate Karinovića sa 6 i Kate Karinović s 3 duše.
Danas u Grubinama žive 42 Karinove obitelji s ukupno 181 dušom.
U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Garjaku pokraj Vrlike zabilježena je obitelj Pavla Karina Nikolinog. Dvojicu Karina (Božu Markova i Ivana Filipova) nalazimo na popisu žrtava II. svjetskog rata, a Božu Karina, civilnu osobu, ubili su četnici na Vrdovu (to područje pripada općini Hrvace).
Danas pak na vrličkom području nema stanovnika s prezimenom Karin.
LANDIKUŠIĆ
S jezičnog motrišta prezime je matronim, nastalo od Landekuša, kako se zove udata ženska osoba iz rod Landeka.
Prezime pak Landeka, tvrdi M. Nosić, izvedeno je od njemačkog Landdeke sa značenjem „vojnička deka, koja je služila i kao prostirka i kao pokrivka.“
R. Jolić pak prezime izvodi od nadimka Landeka pretvorenog u prezime: glagol landati znači: 1. hodati uokolo bez potrebe, vrljati; 2. svašta govoriti, brbljati; vjerojatno, zaključuje taj autor, landeka znači brbljivac.
Prvi pokušaj rješenja postanja prezimena Landeka djeluje veoma nategnuto, a nedostatak je drugog pokušaja što glagol glasi landrati, a ne landati, sa značenjem bezbrižno se skitati. Doduše, V. Klaić navodi glagol landovati s njemačkom osnovom land-, a kojeg je našao u djelima A. Šenoe.
Landeke su nastale od Milićevića iz Rastovače pokraj Posušja, veoma brojnog i raširenog zapadnohercegovačkog roda. Milićevići su u Rastovači zabilježeni i u prvom općem popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića 1741/1742. godine: 7-člana obitelj Mije Milićevića, a 1768. biskup je fra Marijan Bogdanović u rastovači zatekao 9-člano kućantsvo Jakova Milićevića.
Inače, prezime Landeka spominje se u Cetinskoj krajini 26. svibnja 1698. godine, kada je je opći providur A. Mocenigo potvrdio 50 kanapa zemlje u Ugljanima Pavlu Landeki pokojnog Mije i Pavlu Perkoviću pokojnog Lovre, što su ih obrađivali i u vrijeme osmanlijske vlasti.
A što se tiče Landikušića, njihova je starina u Imotskoj krajini. 1701. godine, kada je nedavno oslobođeni Zagvozd prema odluci Karlovačkog mira iz 1699. godine ponovo vraćen Turskoj, harambaša Mate Veić Jurasov odveo iz Zagvozda 15 obitelji s 97 duša u Neorić. Među njima je bila i 4-člana obitelj Petra Landikušića pokojnog Vida, koja je upisana i u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću su upisane dvije obitelji s prezimenom Landikušić: Adamova i Grgina.
Popis stanovništva 1948. godine u Neoriću je zatekao tri Landikušića obitelji.
Danas u Neoriću živi 9 obitelji tog roda s ukupno 27 duša.
Iako su neorićki Landikušići stigli s harambašom Veićem iz Zagvozda, njih više nema u tom mjestu Imotske krajine, ali se pojavljuju u Ričicama, gdje je u venecijanskom zemljišniku iz 1747. godine zabilježena obitelj Grge Landikušića, kojoj su mletačke vlasti dodijelile 8 kanapa zemlje. Zanimljivo je spomenuti da je u najstarijoj matici krštenih župe Ričice upisano dvočlano prezime Landikušić Grgić, a od 1793. godine pripadnici tog ričičkog roda odlučuju da obiteljski nadimak Grgić postane njihovim novim prezimenom.
Vratimo se neorićkim Landikušićima, o kojima su ostali spomeni iz iz druge polovice 18. stoljeća. Neorićanin Ante Landikušić pokojnog Ivana imao je dolac u predjelu Dubravnice, a njegov susjed Petar Marasović Pavlov posjedovao je tri dočića u Visočici zvani Pasike Zekonje. Godine 1787. zamijenili su te zemlje, ali tako dao je Landikušić od Marasovića dobio još 96 lira (2 mletačka cekina), kozu s jaretom i pola kvarta žita.
U Neoriću je 3. rujna 1788. godine došlo do diobe obitelji Landikušić, i to između Ante, Nikole i Anđe. Uz pomoć harambaše Adama Jelavića, Stipana Strmića i Joze Čelana podijelili su na troje stojne kuće, pojate, životinje zemlje podvornice, vrtove i pokućstvo i alate, kao i dugove prema Frani Balti iz Splita i Anti Celmiću. Da bi osigurali plaćanje duga, za zalog su im poslužile zemlje zvane Radinje, zatim Penjakuša i Pritržnice. Zemlje Striguša služila je kao zalog Nikoli Režiću, također iz Neorića, ali su Ante i Nikola Landikušići morali isplatiti polovicu duga. U isplaćivanju duga Pavlu Jelinčiću za Pritržnicu sudjelovale su sve tri strane. Svih pet spomenutih zemalja, kao i sve ostale, podijeljene su obiteljima prema broju njihovih članova (Ante je imao četvero, Nikola je bio sam, a udovica Anđa tri člana). U Radinju (Dolac) zemlje su bile podijeljene, kao i Antina zemlja koju je držao skupa s Nikolom, tako da je Ante dobio četiri, a Nikola jedan dio. Prema broju duša u obitelji podijeljena je i zemlja zvana Pasika.
Došlo je vrijeme da je Ante Landikušić pokojnog Ivana ostao jedinim muškarcem u obitelji, a uz to bio je slaba zdravlja. Godine 1791. imao je samo staru ženu, a njegov brat, koji nije također imao djece, prebjegao zbog gladi i kuge u Tursku (u Bosnu), dok se o njihovom trećem bratu nije ništa pouzdano znalo. Stoga je Ante državi vratio kanap zemljišta, koji je dobio 1777. godine od općeg providura Giacoma Gradeniga.
MARASOVIĆ
S jezičnog motrišta prezime je nastalo od vlaškog oblika osobnog imena Maro, Maras, kao što su i imena: Brno-Brnas, Boro-Boras, Bare-Baras, Ivo-Ivas, Jure-Juras, Lelo-Lelas, Luko-Lukas, Ljubo-Ljubas, Mate-Matas, Peko-Pekas, Pero-Peras, Vuko-Vukas.
Što se pak tiče tvorbe, ono je obavljena prema uobičajenom obrascu: Maras + ov + ić = Marasović.
Danas u Hrvatskoj živi 1.490 osoba s prezimenom Marasović (Zagora, serdnja i sjeverna Dalmacija; Marasa je u Hrvatskoj ukupno 1.680 duša (Sinj, Lika, Gorski kotar, Istra); istog jezičnog postanja je i prezime Maraš (270, Zadar, srednja Dalmacija, Primorje).
Svi Marasovići nisu istog krvnog podrijetla. Postoje najmanje tri grane tog roda: hercegbosansko-dalmatinska, poljičko-splitska i šibenska.
Zahvaljujući matici krštenih koju je vodio od 1679. do 1686. godine „leteći župnik“ župe Zmina (danas mućko područje) fra Bonaventura Bilogalav Marasovići su zabilježeni:
-godine 1679. u ulozi kuma javlja se Petar Marasović na krštenju Ivana Šunjerde, sina Ivanovog i Margaritinog;
-godine 1680. kršten je Jure Marasović, sin Ivanov i Lucin, a kumovao je Nikola Zec;
-godine 1683. Duje Marasović bio je kum na krštenju Margarite Bilobrk, kćeri Stojanove i Jeline.
Neorićki pak Marasovići potomci su 4-člane obitelji Duje Marasovića (u zemljišniku iz 1711. godine prezime je upisano kao Marosavljević), koja je u Neorić stigla 1701. godine s harambašom Matom Veićem pokojnog Jurasa i bila je zabilježena u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine;
-u Bidniću je u istom dokumentu zabilježena obitelj Mije Marasovića;
-u Postinju obitelj Ante Marasovića;
-u Mirlović Zagori na drniškom području 1711. godine obitelj Mate Marasovića.
U austrijskom zemljišniku iz godine 1835. u Neoriću su upisane četiri Marasovića obitelji: Antina, Filipova, Ivanova i Jurina
-popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Neoriću 9, a u Zelovu (Sutinskom) 4 Marasovića obitelji.
Danas Marasovići žive u Neoriću (7 obitelji, 31 duša) i u Sutini (7, 18)
Marasovići se pojavljuju u Vrlici u zemljišniku iz 1710. godine u sklopu banderije harambaše Stipana Biukovića (Biuka) iz Vrlike: kada su upisane dvije obitelji tog roda s dvije inačice njihova prezimena:
-5-člana obitelj Ilije Marasovića pokojnog Grgura (tri odrasla muškarca, odrasla žena i žensko dijete) i
-7-člana obitelj Petra Marasevića pokojnog Luke (dva para odraslih osoba, muško i dvoje ženske djece).
Na vrličkom području Marasovići se prvi put spominju nešto ranije: 1. srpnja 1692. godine, u banderiji harambaše Nikole Biokovića iz Vrlike ubilježena 9-člana obitelj Šimuna Marasovića, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 6 kanapa zemlje.
U popisu pak vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine u Vrlici su zabilježene dvije obitelji:
-već poznata 4-člana obitelj Petra Marasovića (nije više Marasević !?);
-5-člana obitelj Mije Marasovića.
Pripadnici tog vrličkog roda danas imaju skraćeno prezime Maras.
U Dugopolju su Marasovići također zabilježeni u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine, iako su stigli mnogo ranije:
-obitelj udovice Ane Marasović s 10 i
-obitelj Stipana Marasovića s 8 duša.
Danas u Dugopolju žive 23 obitelji i 83 osobe s prezimenom Marasović, a prema obiteljskim nadimcima se dijele na: Mikrute, Serdare, Cotiće i Čulare.
Što se pak tiče ostalih dijelova Cetinske krajine, već se 1698. godine doseljeni Filip Marasović smjestio "negdje oko sela Potravlja, ali bliže Sinju, jer je Ilija Marasović s dvije osobe iz obitelji pripadao 1709. godine banderiji Vučkovića, a Ivan Marasović sa sedam članova obitelji banderiji harambaše Mate Filipovića Grčića. Iz 1698. godine također je ostalo zapisano da je Dujo Vučković dobio još 15 kanapa zemlje kod Marasovića (Karasa)..."
U zemljišniku iz 1709. godine u Cetinskoj su krajini osim već spomenute Vrlike, Marasovići ovako raspoređeni:
-u banderiji harambaše Jure Doturovića iz Turjaka (doseljenik iz Duvna) je dvočlana obitelj Mije Marasovića;
-u banderiji harambaše Tadije Vučkovića, također doseljenika iz Duvna, u Otnju (Sinj) također dvočlana obitelj Ilije Marasovića,
-u banderiji Mate Filipovića Grčića u Sinju već spomenuta obitelj Ivana Marasovića;
-godine 1709. zabilježen i povratak Mate Marasovića s obitelji u Tursku, što za tadašnje prilike nije bilo ništa neuobičajeno.
Dakako, ovaj prikaz srednjo-dalmatinskih Marasovića ne bio potpun bez Marasa sa Studenaca pokraj Imotskog, jedinih uz one u Vrlici s kraćim oblikom prezimena. Doselili su 1739. godine, vjerojatno iz Rastovače pokraj Posušja, gdje ih je 1741/42. godine s prezimenom Maras popisao biskup fra Pavo Dragićević: 7-člana obitelj Marka Marasa.
Za dvadeset i pet godina (popis iz 1768. godine biskupa fra Marijana Bogadnovića) broj pripadnika ovog roda u Rastovači povećao se za čak šest puta; 26-člana obiteljska zadruga Ante Marasovića, već od ranije poznata 7-člana obitelj Marka Maras(ović)a i 9-člano kućanstvo Ivana Marasovića.
Studenački Marasi sele znatno dalje nego njihovi preci iz Rastovače: "godine 1785. u Živinicama pokraj Dervente živi Ante Maras sa Studenaca i njegova žena Antonija Štetić. Nalazimo ih u 17. stoljeću i u Tučepima.
Marasovići Cetinske krajine, mućko-lećevačkog područja i Dugopolja su hercegovačkih korijena, a doseljavanje je počelo s onom skupinom od 5 tisuća duša katoličkog življa s herceg-bosanskih prostora 1687 1988. godine, dakle odamah nakon pslobođenaj Sinja od osmanlijskih osvajača. Podatak da je makarski biskup Nikola Bijanković 1706. godine u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji ugošćen u Roškom Polju (danas općina Tomislavgrad) od seoskog glavara Jure Marasovića, svjedoči da je starina Marasovića i Roško Polje, bez obzira što ih tu nema u mnogo puta spominjanima biskupskim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću. Kod ovih seoba iz turske Bosne u mletačku Dalmaciju najčešće su upotpunosti iseljavali ugledni rodovi, koji su najčešće bili i organizatori, ali čiji su eventaulano ostali članovi bili na udaru najžešćih osveta turskih vlasti.
Doduše, i Rastovača pokraj Posušja također je mogla biti starinom Marasovića, koje je tu, kako smo već naveli, doduše, s kraćim oblikom prezimena zabilježili biskupi fra Pavo Dragićević 1741/1742. i fra Marijan Bogdanović iz 1768. godine u svojim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katoilika.
Ipak šibenskoj Marasovićima pripada za sada prvi poznati pisani spomen: 1585. godine u Šibeniku je zabilježen Ioannes Marasouich (Ivan Marasović), a 1699. godine u Šibeniku je zapisan Marasouich Marcus a Scardona (Marko Marasović iz Skradina).
U Skradinu i Rupama Marasovići su zabilježeni 1686. godine, ali kao doseljenici iz stare župe Zmina (danas mućko-lećevački prostor). Tada su u Rupama prebivale dvije obitelji: Pave Marasovića sa 17 članova i 9-člana obitelj Petra Marasovića.
O ugledu Marasovića na skradinskim prostorima svjedoči i šest svećenika koje je ovaj rod dao crkvi u Hrvata u 18. stoljeću:
-fra Marko (nepoznata godina rođenja-Visovac 1725);
-fra Frane (Rupe 1711 - Visovac 1759);
-fra Filip (Rupe 1760 -Karin 1830);
-fra Jere (Rupe 1766 - Jasenica 1818);
-don Marko Marasović (pouzdano je utvrđeno da je 1779. godine bio kanonikom u Skradinu) i don Paško (rođen 1786. u Skradinu, počasni kanonik 1810. godine, a 1841. dekan skradinski, godina smrti nepoznata).
Marasovići iz Poljičke Kneževine spadaju među najstarije rodove s tih povijesnih prostora.
Najprije se 3. prosinca 1590. godine pojavio Matij Marasov, dakle Matij sin Marasov, u ulozi svjedoka pri prodaje zemlje u Ostrovici;
-iz dokumenta datiranog 1593. godine saznaje se da je Matij Marasović sin Maras Radičića (sina Radičina); Matij se Marasović on se također spominje u dokumentima iz 1595., 1596. i 1614. godine.
-u ulozi svjedoka u ispravi od 4. siječnja 1656. godine zabilježen je Jure Marasović „z Dubrove“.
-20. ožujka 1662. godine na općem saboru svih Poljičana u Gajnicama dogovor glede provođenja odredbi Poljičkog statuta u ime naroda katuna Kostanje potpisao je Petar Marasović;
-10. travnja 1675. godine poljički dekan don Ivo Marasović piše u Rim pohvalno o požrtvovanom radu dvojice vjerovjesnika među katoličkim vjernicima na tadašnjem turskom teritoriju: Nikole Bijankovića, kasnije biskupa makarskog, i Ivana Bogaforte, koji će postati biskupom trogirskim;
-u Srijanima je 3. veljače 1687. zabilježen „dom Ivan Marasović, vikarji Poljic i Radobilje.“
Inače, u popisu vjernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine Marasovići su u Poljicima zabilježeni sa 7 obitelji i 52 duše:
-u Kostanju obitelji dvojice Marka Marasovića s 11 i 7 članova, Stipanova sa 7, Ivanova s 8 i Lukina s 9 članova;
-u Jesenicama dvije petočlane obitelji-udovice Bare i Jerićeva obitelj.
Što se pak tiče splitskih Marasovića i oni su različita podrijetla-poljičkog i dugopoljskog. Kako je utvrdio N. Kuzmanić "najstariji splitski Marasovići potječu od Pavla koji se 1695. godine oženio Katom Lipopil poljičkog podrijetla. S obzirom na vrijeme useljenja, te činjenice da se njegov sin Toma vjenčao s Mandom Kardumić iz Ostrvice Poljičke, vrlo je vjerojatno da su ovi Marasovići doselili iz Poljica. Obitelj nastanjena u Velom Varošu, koja već u prvoj generaciji daje svećenika don Franu (1701 - 1729) i ozbiljno je uzdrmana kugom (1764) što je odnijela sedam života, no težačka će otpornost odoljeti svim nedaćama, ostvarujući kontinuitet do današnjih dana. U prvoj polovici 19. stoljeća uz težake nalazimo i prve
zidare: Nikolu pok. Mate (1791 - 1836), te Marina pok. Ante (1821 - 1904).
I druga obitelj Marasović u Splitu bila je poljičkog podrijetla. Njezin domaćin Mihovil (Mijo) doselio je iz Kostanja, a "godine 1722. oženio se Katom Domjanović iz Velog Varoša. Smrću njihovih unuka Mihovila i Duje ova se obitelj gasi.
Preostali su splitski Marasovići dugopoljskog podrijetla, jer je uz ime Mate Marasovića upisan i nadimak Dugopoljac, a on se 1791. godine oženio s Anđom Spudičević-Tomić. Njihov je sin Jure prilikom vjenčanja s Franinom Mladineo 1825. godine zabilježen kao trgovac. Ova obitelj nema muškaraca u trećoj generaciji, a u drugoj se polovici 19. stoljeća pojavljuje trgovac Ivana Marasović iz Dugopolja, koji je zabilježen i kao prosvjednik protiv autonomaške uprave u gradu Splitu 1880. godine.
Marasovići su se vraćali i na livanjsko područje: "današnji Latinčići u Ćaiću pokraj Livna nekad su se zvali Marasovići, a doselili su iz Dugopolja oko 1820. godine.
MARETIĆ
Prezime je izvedeno od hipokoristika Mareta (slično Marita, Marijeta) najčešćeg ženskog imena na području Dalmacije Mare, što je ustvari kraći oblik biblijskog imena Marija.
Ako se uzima u obzir samo ime Mara, onda ono može biti izvedeno od hebrejskog marah sa značenjem „gorka, opora, trpka,“ dok se ime Marija nastalo od hebrejskog marya sa značenjem „ona koja je kao koplje“ (hebrejski mari = koplje); na aramejskom jeziku, kojim je govorio Isus, maryam znači „gospođa, gospodarica, domaćica.“
Maretići su se u 19. stoljeću stigli iz Dicma u Neorić; u popisu stanovništa 1948. godine u tom mjestu je zabilježeno 6 obitelji s prezimenom Maretić.
Danas u Neoriću žive 4 obitelji tog roda s ukupno 15 duša.
Iako je obiteljska predaja dicmanjanskih Maretića (spominje ju i J. A. Soldo) točna da su njihovi preci stigli iz Hercegovine, ne može se utvrditi njihova hercegovačka starina. Naime, u velikoj seobi katoličkog življa s herceg-bosanskih prostora u Cetinskoj krajini ujesen 1687. godine vjerojatno su svi Maretići kao pripadnici poznate harambaške obitelji prebjegli zbog bojazni od turske osvete organizatorima seobe. Slično se dogodilo i s Vučkovićima, Božinovićima, Mušterićima i drugim.
Jedino se pouzdano zna da je harambaša Ilija Maretić pokojnog Bože doveo s ostalim doseljenicima i svoju 9-članu obitelj u Dicmo, gdje su mu venecijanske vlasti povjerile zapovijedanje s jednom od dvije banderije u dicmanjanskoj kotlini, a koja obuhvaćala Sičane, Mojanku, Polje, Koprivno i Radinje. Banderiji Ilije Maretića, koja je brojila 683 duše, mletačke su vlasti dodijelile su 1.464 kanapa zemlje.
Dakako, 9-člana obitelj harambaše Ilije Maretića upisana je u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine.
Harambašu Iliju Maretića na dužnosti zapovjednika banderije zamijenio je njegov sin Bože, koji je ime dobio pod djedu. Njegova je obitelj upisana u Alberghettijev zemljišnik (1725-1729). Dakle, Maretići nastavljaju u Dicmu s jednom obitelji.
Čini se da su tada ostali Maretići krenuli još zapadnije i naselili se Mirloviću i Podumcima pokraj Drniša, u Piramatovcima pokraj Šibenika i Ražancu pokraj Zadra, gdje i danas žive njihovi potomci.
U 18. stoljeću trojica su Maretića iz Mirlovića provela život kao franjevci: fra Pavao Maretić (rođen je oko 1700. u Mirloviću, umro 1763. godine na Visovcu, bio je profesor moralke na Visovcu), fra Jakov Maretić (+1771), brat laik, fra Roko Maretić (rođen je u Podumcima 1756. godine, a umro je na Visovcu 1800. godine). Dvojica pak fratara Maretića, koji su živjeli u 19. stoljeću, rodom su iz Podumaca i uz prezime Maretić imaju i obiteljski nadimak Ćuk: fra Antun Maretić Ćuk (+1851) i fra Krsto Maretić Ćuk (+1904).
PIPLICA
Prezime je istovjetno s piplica, nazivom mlade kokoši koja još ne nese jaja. Kad se piplica primjeni na ljude, onda je to naziv veoma mladih djevojaka, koje u novije vrijeme nazivaju i šiparicama.
U Hrvatskoj je danas 400 osoba s prezimenom Piplica (Imotska krajina, srednja Dalmacija).
Istog su jezičnog postanja i prezimena: Pilica (Pula, Zabok), Piplović (130, Dalmacija, Split). Dakako, kod ovih prezimena ne treba posve odbaciti i mogućnost preklapanja sa s imenom Pilip(a), kako glasi u nekim područjima ime Filip.
Kada je Karlovačkim mirom iz 1699. godine nedavno oslobođeni Zagvozd ponovo vraćen Turcima, harambaša Mate Veić Jurasov s 25 obitelji u travnju 1701. godine napušta Zagvozd i vodi ih u Neorić, a među njima je i 7-člana obitelj Marka Pipličića pokojnog Stipana.
Istog dana je napustio Zagvozd i don Mate Pipličić sa 16 osoba, koje su također smještene u Neoriću. Iako je taj svećenik dobio mjesečnu plaću od 30 lira, on se nakon tri mjeseca, pošto se nije mogao naviknuti na novu sredinu, vratio u Zagvozd.
Današnje Piplice, što žive u neorićkom zaseoku Podgradini, potomci su Marka Pipličića (Piplišića), koji je 1711. godine također zabilježen u novom venecijanskom zemljištu;
-u Brštanovu su u zemljišniku iz 1711. godine upisane dvije obitelji tog roda s malo modificiranim prezimenom Piplicović: 9-člana obitelj Mije Piplicovića pokojnog Kambera, koja nema zemlje i 8-člana obitelj njegova brata Marka sa samo jednim kvartom i 120 tavola zemlje u Brštanovu.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine zabilježena je:
-u Neoriću obitelj Stipana Piplice;
-u Brštanovu su upisane obitelji Ivana i Nikole Piplovića.
Popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Neoriću dvije obitelji s prezimenom Piplica, a u Brštanovu tri obitelji s prezimenom Piplović.
Danas u Neoriću živi 8 obiatelj s prezimenom Piplica koje imaju ukupno 32 duše.
Dio neorićkih Piplica, kao što je primjerice Piplice zvani Pukići, seli u Split oko 1792. godine. U tom se gradu mesar Marko Piplica Pukić 1824. godine oženio Katom Kardišić Danac iz Rogoznice. Njihovi sinovi, takošer mesari, Lovre i Špiro žene se 1847. i 1849. godine s Tomažinom Sočo, čiji je otac dosleio iz Donjeg Muća i Ivankom Terzić iz splitskog Velog Varoša. Obje obitelji, koje su služe modificiranim prezimenom Piplović, imaju kuće u Velom Varošu, u kojem je, kako je zapisano u austrijskom zemljišniku, živjelo sedam duša s tim prezimenom.
Dio pak brštanovačkih pripadnika tog roda također seli u Split, gdje je 1791. godine zabilježena smrt trogodišnje Perine, kćeri Josipa Pipličevića, čiji se sin kao Ivan Piplica iz Brštanova 1798. godine ženi Lucijom Rukić iz Petrova Polja. Od 1806. godine, kad se Josipov sin Ante oženio Marijom Bilić iz Vranjica, prezime se bilježi kao Piplović. Kontinuitet ove obitelji, istražio je N. Kuzmanić, održava Antin sin Petar, zabilježen kao radnik koji se 1867. godine oženio Mandom Mišicom iz Kaštel Kambelovca.
Piplice su davnom starinom iz Zagvozda. Ranije su se prezivali Petrović, o čemu svjedoče i dvojica svećenika iz 18. stoljeća don Jakov i don Jozo, koji se potpisuju dvočlanim prezimenom Petrović Piplica. Od Piplica su kasnije nastali Skenderi, nazavni po Nikoli Piplici rečenom Skenderbeg koji se spominje 1725. godine u Zagvozdu.
Piplice su zabilježene u zbjegu stanovnika Zagvozda u Podgori u vrijeme Kandijskog rata 1650. godine: Marko i Mate, sinovi Stipana Pipličića.
U drugom zbjegu stanovnika Zagvozda u vrijeme Bečkog rata 1686. godine u Brelima je nazočna je 8-člana obitelj Petra Piplice.
Iz spomenutog zbjega u Brelima i Pipličići se vraćaju na svoja ognjišta u Zagvozdu (Dobro Selo) i u Dobrinča i prigodom podjele zemljišta prema novom venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine zabilježeni su kao sudionici: Jozo (9 članova obitelji, 11 kanapa zemlje), Luka (10, 12), Andrija (11, 13), Nikola rečeni Skenderbeg (10, 10).
U Lokvičiće je iza II. svjetskog rata doselila iz Dobrinča obitelj s prezimenom Piplica, koje potomci i danas tu žive. Iz Dobrinča je su početkom 19. stoljeća doselili preci današnjih Piplica u Zmijavcima.
Sredinom 19. stoljeća dio zagvodskih Piplica seli na konjičko područje, pa su 1894. godine u selima: Goranima, Oteležanima i Prislapu imali po jednu obitelj.
Tročlana obitelj s prezimenom Piplica zagvodskih korijena danas živi u Tomislavgradu.
REŽIĆ
S jezičnog motrišta prezime je matronim, jer je nastalo od ženskog osobnog imena Reza ili Reža, a koje je hipokoristik od Tereza ili Tereža.
Starina ovog roda je Zagvozd u Imotskoj krajini, odakle su Režići prebjegli izravno u Neorić 1701. godine sa Zagvožđanima koje je 1701. godine doveo harambaša Mate Veić pokojnog Jurasa. Stoga najprije o Režićima na njihovoj zagvozdskoj starini.
Prvi je poznati pisani spomen o Režićima onaj o svećeniku don Juri Režiću Budiću, koji je u 17. stoljeću službovao u Podgori na Makarskom primorju. Rođen je oko 1630. godine, kao kapelan služi od 18. prosinca 1656. godine, a kao župnik od kolovoza 1661. do travnja 1663. godine, te od siječnja 1666. pa do smrti 9. siječnja 1680. godine. V. Vrčić u istoj knjizi navodi i još jedan datum smrti tog svećenika 20. prosinca 1676. godine.
U zbjegu stanovnika Zagvozda na Makarskom primorju u vrijeme Bečkog rata 1686. godine nalaze se i dvije obitelji s prezimenom Režić: Ivanova sa 7 i Andrijina sa 6 članova.
Nakon povratka u Zagvozd, koji je najprije bio oslobođen od Turaka, pa je onda odlukom Karlovačkog mira 1699. godine ponovo vraćen Turskoj, Mate Režić sin Andrijin s još 25 obitelji, predvođenih harambašom Matom Veićem pokojnog Jurasa, preseljava u Neorić. Bilo je to 1701. godine. U venecijnaskom zemljišniku iz 1711 godine u Neoriću je zabilježena upravo obitelj Mate Režića pokojnog Andrije
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću su upisane četiri Režića obitelji: Barišina, Marijanova, Mirkova i Mijina; popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Neoriću 6 obitelji s prezimenom Režić.
Danas u Neoriću živi 8 obitelji tog roda s ukupno 25 duša, dok je u Sutini nastanjeno 5 Režića obitelji s ukupno 15 duša.
Navodimo i još jedan spomen Režića u Imotskoj krajini. Makarski biskup Nikola Bijanković 1705. godine imenovao u župi Opanci (danas dio Lovreća) umjesto franjevca za župnika dijecezanskog svećenika Bartula Režića, ali ga je utjecajni gvardijan franjevačkog samostana na Školjiću u Prološkom blatu fra Mate Juranović uklonio i zamijenio franjevcem.
Iz Neorića polovicom 18. stoljeća, svakako iza 1725. godine, kada u popisu vjernika Splitske nadbiskupije to prezime nije zabilježeno na vrličkom području, Režići se šire u Maovice. Prvi poznati pripadnici tog roda u tom selu pokraj Vrlike s bila su dvojica svećenika: fra Luka Režić rođen je na Maovicama 1744. godine, a ovaj svijet je zamijenio boljim u Mirloviću 1806. godine; njegov prezimenjak fra Jure rođen 1775. godine na Maovicama, a umro je u franjevačkom samostanu u Karinu 21. kolovoza 1803. godine. Još su dvojica franjevaca iz roda Režića s Maovica umrli 1809. godine – fra Ante i fra Sergije, dakle rođeni polovicom 18. stoljeća.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisana je na Maovicama obitelj Mate (Matija) Režića.
SARIĆ
U osnovi tog matronimskog prezimena je biblijsko ime hebrejskog podrijetla Sara sa značenjem kneginja. To je ime Abrahamove žene, majke Izakove i pomajke prvog Abrahamova sina Jišmaela (Ismaila, od kojeg su potekli Arapi)) i pramajke svih Hebreja.
U Hrvatskoj se danas 980 osoba preziva Sarić, a najviše ih je u Cetinskoj krajini, na kliško-mućkom području, u Lukarima (Knin), te u okolici Dubrovnika, Slavonskog Broda i Zagreba.
Sarići su na mućkom području rod novijeg vremena: u popisu stanovništva 1948. godine upisano je u Neoriću 11 obitelji s prezimenom Sarić, što ne znači da tu nisu stigli i ranije, svakako iza 1835. godine, jer nisu upisani u austrijskom zemljišniku iz te godine.
Danas u Neoriću živi 6 obitelji s prezimenom Sočo, koje imaju ukupno 18 duša.
Starina roda Sarića je Prugovo, mjesto u zaleđu Klisa.
U matici krštenih stare župe Zminovo, koje je od 1679. do 1686 godine vodio „leteći“ župnik fra Bonaventura Biloglav, zabilježeni su i najstariji podaci o rodu Sarića u Prugovu:
-1679. godine Frane Sarić;
-1680. godine Petar i Martin Sarić;
-1685. godine Petar, Martin i Duje Sarić.
U arhivu Šibenske biskupije sačuvan je popis obitelji, koje su 1686. godine doselile iz župe Zmina na skradinsko područje:
-u Skradin je u skupini Luke Živkovića doselila 7-člana obitelj Jure Sarića (2 odrasla muškarca, dvoje muške djece i 3 odras¬le ženske osobe);
-u Velim u skupini Ivice Blaževića stigle su: 4-člana obitelj Martina Sarića (2 odrasle muške osobe, po jedno muško i žensko dijete) i 8-člana obitelj Luke Sarića (tri odrasle muške osobe, dvoje muške i troje ženske djece). Obitelj Luke Sarića stigla je s 13 grla krupne i 20 grla sitne stoke.
-u Velim u skupini Mije Blaževića doselio je Jure Sarić, uz čije je ime upisano da ima četiri osobe za oružje, te po šest muškaraca i ženskih osoba, dakle obitelj od 16 duša.
U arhivu franjevačkog samostana u Sinju sačuvan je dio matica fra Lovre Jazidžića, doseljenika iz Duvna, za razdoblje od 1700. do 1704. godine, s napomenom da se podaci za Prugovo i Broćanac odnose na razdoblje do 1702. godine. Naime, te je godine je fra Lovre (župnik u pokretu, koji je pratio narod i podatke o njemu bilježio u maticama, a nosio ih je u torbi) imenovan za stalnog župnika u župi Dicmo-Koprivno. Evo i Sarića upisanih u fra Lovrine matice:
• 1700. godine Ivana Sarić iz Prugova bila je krštena kuma Matiji Bašić, kćeri Todora i Kate Bašić;
• 1700. godine krstio se Antun sin Mije Sarića i Ivane, kum Todor Bašić iz Prugova;
• 1700. godine krstio se Petar sin Ivana Sarića i Luce, kum je bio Grgur Dropulić iz Gizdavca;
• 1701. godine Marko Sarić iz Prugova bio je kum na krštenju Jure sina Frane Mijića i Vidosave;
1701. godine Marko Sarić iz Prugova bio je kum na krštenju Marka sina Todora i Kate Bašić;
• 1702. godine krstio se Mate sin Petra Sarića i Kate, a kumovi su bili Nikola i Matija Milić;
• 15. veljače 1700. godine ubilježena je udaja Ive kćeri Duje Sarića iz Prugova.
Godine 1692. na kliško-vranjičkom području zabilježen je Grgur Sarić koji ima nešto zemalja i u Prugovu.
Godine 1709. u banderiji harambaše Mate Veića iz Neorića u Prugovu je zabilježena obiteljska zadruga Mije Sarića pok. Luke s 28 i obitelj Petra Sarića pok. Duje s 18 duša.
U Alberghettijevu zemljišniku (1725-29) u Prugovu su upisane tri Sarića obitelji: Luke pok. Mije, njegova brata Ilije i Petra pok. Duje.
U Prugovu je u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisano šest obitelji s prezimenom Sarić: dvojice Anta, Barišina, Dujina, Martinova i Matina; godine 1948. u Muću je živjelo 13 Sarića obitelji..
U spisima sinjskih bilježnika J. A. Soldo našao i opis zanimljivog događaja u vezi sa Sarićima. "Godine 1784. Aneta, kći Anzola Sarića, kaplara u kompaniji poručnika conta Ema Crouatija a cavallo udala se za Luigija Florija pokojnog. Bernardina, plemića iz Verone. Sarić je dao svojoj kćeri obilnu rubeninu u vrijednosti od 1.760 lira, zlatnih ukrasa (dva para naušnica od kojih jedan s biserima, a drugi od čista zlata), srebrene kopče za cipele, a još jednu na kruni, usve u vrijednosti od 930 lira, malih i velikih limenih tanjura (110 lira), cipele od svile, teleće kože i deset pari od grubog platna, krevet, jastuke i pokrivač od grubog platna (160 lira).Novca joj je dao 2.180 lira, usve 6.200 lira. Zaručnik je time bio zadovoljan i obećao je da će miraz čuvati u Calluri, gdje će živjeti. U slučaju nevolje, nedaobog, miraz će pripasti supruzi do njezine posljednje volje, i čuvat će ga po mletačkim zakonima."
Iz svega navedenog očigledno je da su Sarići starosjedioci u Prugovu i da su tamo živjeli i prije konačnog oslobođenja Klisa od Turaka 1648. godine.
Sarići pak u maticama župe Trilj mogu pratiti od početka 19. stoljeća ili posve precizno od vjenčanja Stipana Sarića i Marte Župa (1818), koji su u braku imali dvoje djece: Anu (1838) i Ivanu (1831). U 19. stoljeću u triljskih Sarića zabilježeno je još pet vjenčanja:
1. Petar Sarić i Petrica Šipić vjenčani 1841. godine, djeca: Lucija (1843), Lucija druga (1844), Anđela (1853), Marija (1857) i Josip (1861);
2. Andrija, Sarić i Jelena Šipić vjenčani 1846. godine, djeca: Ivan (1858) i Martin (1862);
3. Stipan Sarić i Marta Dukić, vjenčani 1874. godine, djeca: Ana (1875), Anđela (1879),Katarina (1882), Martin (1885);
4. Ivan Sarić i Petrica Vlastelica Kovač, vjenčani 1884.,djeca: Jelena (1891),Ivan (1897);
5. Mate Sarić i Paškva Prcela, vjenčani 1893., djeca: Ivana (1895),Ana (1897), Andrija (1899).
Danas na triljskom području Sarići žive u Trilju (7 obitelji, 17 članova).
SERDAREVIĆ
Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od imenice serdar, naziva nižeg časničkog čina u mletačkoj Dalmaciji koji je često dobivan zbog zasluga u borbama s Turcima, što je donosilo i pristojnu plaću; serdar je u mletačkoj Dalmaciji bio i počasni naslov opet za zasluge u borbama protiv Osmanlija.
Inače, imenica serdar je perzijska riječ koja je u nas stigla preko turskog jezika (perzijski serdar = zapovjednik, komandant, perzijski ser = glava + perzijski sufiks –dar) sa značenjem zapovjednik, komandant, glavar, starješina, vojskovođa;
-serdar ili „serdari ekrem“ je u Turskoj Carevini veliki vezir kao vrhovni zapovjednik vojske u ratu, generalisim;
-serdar je bio i zapovjednik janjičara u jednom manjem upravnom području;
-serdar je pak u staroj Crnoj Gori zapovjednik čete ili nahijski zapovjednik, ali i glavar, poglavar uopće;
-serdar je bio nekoć engleski zapovjednik egipatske vojske.
Kad je Karlovačkim mirom godine iz 1699. godine maloprije oslobođeni Zagvozd u Imotskoj krajini ponovo vraćen Turskoj, harambaša Mate Veić Jurasov dovodi 1701. godine iz Zagvozda 25 obitelji s 117 duša u Neorić na mućko-lećevačkom području. Među njima je bila i 5-člana obitelj Ivana Serdarevića iz Zagvozda.
Ta je obitelj upisana i u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u sklopu banderije harambaše Mate Veića pokojnog Jurasa iz Neorića, ali tada s četiri člana.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću je zabilježeno je 7 obitelji s prezimenom Serdarević: Ilijina, Ivanova, Lukina, udovice Mande, Mijina, Nikolina i Stipanova; u popisu stanovništva 1948. godine u Neoriću je prebivalište imalo 12 Serdarevića obitelji.
Danas u Neoriću živi 11 obitelji tog roda s ukupno 31 dušom.
Starina roda Serdarevića je Zagvozd (zaselak Rastovac) u Imotskoj krajini, gdje su starosjeditelji. Upravo u zbjegu stanovnika Zagvozda na području Brela na Makarskom primorju u vrijeme Bečkog rata (1686) zabilježene su četiri obitelji s prezimenom Serdarević: Grgina sa 7, Markova i Nikolina s po 4, te Mijina sa 6 duša.
Što se tiče Serdarevića na njihovoj starini u Rastovcu, gdje su se održali do danas, nakon povratka iz zbjega na Makarskom primorju zabilježeni su pri raspodjeli zemlje prema venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine: Ivan rečeni Cigo s 5-članom obitelji dobio je od mletačkih vlasti 6 kanapa zemlje, udovica Marta za dva člana svoje obitelji dobila isto toliko kanapa, a 10-članoj obitelji Mate Serdarevića pripalo je također zemljište, ali je broj kanapa u izvorniku nečitljiv.
Od Serdarevića nastao je novi zagvodski rod Žugo.
Serdarevići danas žive i u Dicmu.
STUPALO
U osnovi prezimena je glagol stupati sa značenjem: stati nogom, koraknuti; izići; stati; započeti.
Prezime je nadimačkog podrijetla, jer stupalo je onaj koji se kreće propisanim korakom, koji maršira.
U Hrvatskoj danas živi 260 osoba s prezimenom Stupalo (mućko područje, Cetinska krajina, Split).
Na mućkom području Stupale su zabilježene u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine, i to u Neoriću, gdje je 1701. godine zajedno s prebjezima iz Zagvozda, koje je predvodio harambaša Mate Veić Jurasov, stigao i 8-člana obitelj Jure Stupalovića.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću je zabilježeno 9 obitelji s prezimenom Stupalo, kojih su domaćini bili: Bože, Jakov, po dvojica s imenima Jozo i Mate, Nikola, Pave i Vinko.
Popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Neoriću 19 obitelji s prezimenom Stupalo.
Danas u Neoriću živi 29 obitelji tog roda s ukupno 89 duša, dok je u Sutini nastanjena jedna trošlana obitelj s prezimenom Stupalo.
Starina Stupala je Zagvozd, gdje su pripadnici tog roda zabilježeni 1686. godine u vrijeme Bečkog rata kao prebjezi u zbjegu stanovnika Zagvozda na Makarskom primorju: 11-člana obitelj Mate Stupala, vjerojatno oca već spominjanog Jure Stupalovića, te dvočlana obitelj udovice Marte Stupalo.
Čini se da je dio Stupalovića nakon Bečkog rata ostao u okolici Omiša, jer je u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine splitski nadbiskup Ivan Laghi zabilježio u Omišu 3-članu obitelj Stipana Stupalovića, a u Svinišću ponad Omiša 7-članu obitelji Ivana Stupalovića.
Danas Stupalovići žive i u Lučanima pokraj Sinja.
Stupale su zabilježeni u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića, koji je 1741/1742 godine zatekao u Donjim Rujanima pokraj Livna 7-članu obitelj Jakova Stupala.
I biskup je fra Marijan Bogdanović 1768. godine zabilježio u Rujanima 6-članu obitelj Mate Stupala.
Na livanjskom području danas nema Stupala.
SOČO
U osnovi prezimena je imenica sok (s kratkim silaznim akcentom), od koje je izvedeno sočo, soče, naziv čovjeka koji za sodžbinu (nagradu) soči, traži kradljivca ukradene stvari, otetu ženu, ubojicu zbog krvne osvete i slično. Riječ je, tvrdi M. Nosić, nejasna postanja, a rabi se ponajviše u Hercegovini i Crnoj Gori, pa je primjerice u crnogorskom plemenu Kučima sočo je prokazivač kradljivaca. Primjerice glagol sočiti rabi i Marko Marulić u svojoj Juditi.
Soče su na mućkom području zabilježene u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, i to u Postinju Gornjem dvije obitelji: Ivana i Tome Soče. Toliko obitelji s prezimenom Sočo zabilježeno je u Postinju Gornjem i u popisu stanovništva 1948. godine.
Danas u Postinju Gornjem žive 3 obitelji tog roda s ukupno 6 duša, dok su u Neoriću nastanjeno 6 obitelji s ukupno 18 duša..
Tu su mogli stići iz Neretve, zatim iz Biletića u staroj župi Brotnjo (danas prostor hercegovačke općine Čitluk) ili pak iz Prološca u Imotskoj krajini.
Inače, Soče su jedan od brojnih rodova nastalih od znamenitog plemena Nikolića, srednjovjekovnih gospodara Zažablja (područje iza planine Žabe) i Popova polja. Uz Soče su od Nikolića nastali sljedeći rodovi: Grgurevići, Sprčići ili Šprljići, Matići, Prkačini Matijići, Mihailovići, Vukoslavići.
Naime, na područje Brotnja istodobno su stigli Nikolići iz Zažablja i nastanili se u selu Krućevićima pokraj Čitluka, ali i Soče koji su se opredijelili se za novo prebivalište u selu Biletićima pokraj Čitluka.
Soče, koji su oko 1720. godine stigli iz Dobranja pokraj Metkovića u Biletiće, tu je zabilježio u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević: dvije 8-člane obitelji Luka i Petra Sočića, dok se treća 3-člana obitelj Bartula Nikolića još služila starim prezimenom.
U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Biletićima su zabilježene tri obitelji s prezimenom Sočić (Ivanova s 8, Pavina sa 6 i Matina s 9 duša), a u Tepčićima je tada prebivalište imala 4-člana obitelj Petra Sočića.
Soče doseljavaju u Imotsku krajinu nakon njezina oslobođenja od Turaka. U venecijnaskom zemljišniku iz 1725. godine u Prološcu je upisana 11-člana obitelj Križana Soče, kojoj su mletačke vlasti dodijelile 20 kanapa zemlje.
Zanimljivo je spomenuti da je u matici umrlih župe Opuzen u 19. stoljeću upisana obitelj Tome Sočo, koja je doselila iz Postinja, župe Muć, ali je izumrla.
VEIĆ
Prezime je izvedenica od osobnog ime Veljo, koje je u čakavskim govorima glasilo Vejo. Prezime je nastalo prema ustaljenom obrascu: Vej + ić = Vejić = Veić.
Potvrda ove tvrdnje nalazi se u popisu zbjega stanovnika Zagvozda na Makarskom primorju iz 1686. godine, gdje su se u vrijeme Bečkog rata sklonile i obitelji Grgasa Veljića (u izvorniku Gergas Veglich) s 19 i obitelj Jurasa Veljića (u izvorniku Giuras Veglich) s 10 članova.
Veići (5-člana obitelj) stižu u Neorić s prebjezima iz Zagvozda, koje je 1701. godine doveo harambaša Mate Veić pokojnog Jurasa, jer je nedavno oslobođeni Zagvozd Karlovačkim mirom iz 1699. godine ponovo vraćen Turskoj Carevini. Opći providur predvodnika Zagvožđana smjestio 8. travnja 1701. godine u Neorić, dodjeljujući mu naslov serdara uz mjesečnu plaću od 6 dukata, a Veićeva banderija bila je podređena serdaru Cetinske krajine Pavlu Vučkoviću.
Petočlana obitelji Mate Veića zabilježena je u Neoriću u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine, dakako u sklopu istoimene banderije.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću je upisano 13 obitelji s prezimenom Veić, kojih su domaćini bili: Filip, trojica s imenom Ivan, udovica Manda, trojica s imenom Marko, Martin, Nikola, Pave, Petar i dvojica s imenom Stipan.
Popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Neoriću 36 obitelji s prezimenom Veić. U tom popisu u Sutini je zabilježena jedna Veića obitelj.
Danas u Neoriću živi 39 obitelji tog roda s ukupno 119 duša, dok je u Sutini nastanjena jedna dvočlana obitelj s prezimenom Veić.
Starina roda Veić je Zagvozd, gdje se prvi put spominju 1686. godine, kako je već navedeno, u zbjegu stanovnika tog zabiokovskog naselja na Makarskom primorju.
Rodonačelnik Veića je junak Kandijskog rata Juras Veić. „Velikog rata od Kandije (1645-1669) razligala se brda i doline, ponajviše, dakako, tvrda Bijakova, od pivanja i popivanja zagvoških junaka. Pred njima bitke i pjesme začinjao Juras Veić, čiji se mač sćavon još čuva u Franjevačkom samostanu u Imotskom.
Uspomenu na Jurasa čuva zidina Jurasovina kod Dedića kuća u Rastovcu (naselje u Zagvozdu-AI). A uspomena na fra Pavla Šilobadovića, kroničara istog rata i prvog imotskog pisca, čuva brdo Šilobad iznad Kurtovića kuća.
“Fra Andrija Kačić Miošić jednu pjesmu u svom Razgovoru ugodnom naroda slovinskog pod naslovom „Pisma od Jurasa Vejića, silnoga junaka, rodom iz Zagvozda“ posvetio je tom junaku Kandijskog rata, u kojoj, uz ostalo, kaže:
„Sultan-paša, mili gospodare!
Ako ne znaš, kažemo ti pravo:
Više, paša, živit ne možemo
Od uskoka Vejića Jurasa.
Ne ostade kule ni čardaka,
koje nije Juras osvojio,
ni bijela sela ni varoša,
koga nije ognjem sažegao.
A što ćemo drugo besiditi:
žešće zmije na krajini nije
od junaka Vejića Jurasa:
kada vikne, Imota se trese.“
Kačić je u „Pismi od vitezova države Imotske“ opjevao Jurasa Vejića, ali i njegova sina Matu, koji će dio Zagvožđana 1701. godine dovesti u Neorić.
„…a za njime Vejića Jurasa,
Od uskoka biše arambaša,
svu je tursku zemlju porobio,
dvajest i šest glava odsikao.
Robi, pali sela i varoše,
sužnje vodi, tursko plino goni:
biše Juras silni mejdandžija
velikoga rata od Kandije.
Od njega se sivi soko rodi,
po imenu Vejić Matijašu:
često ruse glave odsicaše,
bolji junak od babajka biše.“
U jednom od dva ukupno sačuvana pisma, napisana Kačićevom rukom, a koje je upućeno tadašnjem biskupijskom vikaru don Vidu Glavaševiću Kačić, uz ostalo, piše: „Na 1687. godinu Juras Vejić skupi četiri stotine Primoraca i uskoka te ode pod Imotski te namami Turke na busiju i pogibe petnaest Turaka a kadiju uvatiše živa i drugoga šnjime uvatiše živa. Naš jedan pogibe, a dva bihu ranjena.“
Harambaša Mate Veić spominje se u izvješću s pastirskog pohoda splitskog nadbiskupa Stjepana Cupillija (1708-1719) mućkom području 8. srpnja 1709. godine, kada je izrazio želju vjernika Neorića da sagrade kamenu crkvu Svih Svetih, na što je biskup odmah pristao i odredio mjesto za podizanje tog skralnog objekta.
Jedan događaj iz 1713. godine, a u kojem je Mate Veić jedan od aktera, zaslužuje pozornost i ovom prigodom. Naime, za Božić godine 1713. pozvao je harambaša Mate Veić jednog dijacezanskog svećenika iz Klisa da održi misu, iako za to nije imao potrebni patent, pismeno dopuštenje splitskog nadbiskupa. Franjevci, koji su pastorizirali puk i mućkog područja, pokreću pred venecijanskim vlastima spor. Tako je primjerice 7. siječnja 1714. godine mućki harambaša Mijo Majić posvjedočio kako su obitelji banderije Veić opsluživali franjevci, a on zatim nabraja i imena fratara: fra Bartul Ivanović, fra Antun Marković, fra Jure Nakić, fra Bernardin Knezović, fra Ilija Mamić i fra Bone Šimić.
Harambaša Bartul Jelavić i Jozo Jelavić 15. siječnja 1714. godine izjavili su da su franjevci iz samostana Rama i Živogošće u posljednjih dvadeset i pet godina pastorizirali sve vjernike mućkog područja. Istovjetna izjava stigla je 24. siječnja te godine od Ivana Mikulića i Franje Šarića iz banderije Šolić, i to za posljednjih sedamdesetak godina, otkada su tadašnji stanovnici nakon doseljenja tu nastanili. Upravo tog dana s prikupljenim dokazima u Veneciju je otputovao fra Pavao Vučković i dobio sudski spor, a Mate Veić i Jure Zubanović iz Neorića morali su platiti sve troškove tog spora.
Iako se ne može pouzdano utvrditi odakle su se Veići stigli u Zagvozd, postoji mogućnost da je bosanski gradić Kreševo. Naime, u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biksup je fra Pavo Dragićević 1741/1742. godine zabilježio u Bilavićima pokraj Kreševa dvije obitelji s prezimenom Veić ( u izvorniku Veich): Jurinu sa 7 i Nikolinu s 8 duša.
U popisu pak biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Kreševu su upisane dvije 3-člane obitelji, čijim je domaćinima ime Pave.
VRDOLJAK
Vrdoljaci su na mućkom području zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine, u kojem je u Neoriću upisana 5-člana obitelj Ivana Vrdoljaka pokojnog Petra.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine zabilježeno je 6 Vrdoljakovih obitelji: Antina, Barišina, Martinova, Matina, Nikolina i Pavina.
Popis stanovništva godine 1948. u Neoriću je zatekao 19 obitelji s prezimenom Vrdoljak.
Danas u Neoriću živi 20 obitelji tog roda s ukupno 73 duše, dok je u Sutini nastanjena jedna dvočlana obitelj s prezimenom Vrdoljak.
Inače, Vrdoljak je osoba iz stare imotske župe Vrhdol (Vrdol, Vrdovo), koja se prostirala na prostoru današnjih četiriju imotskih župa: Rašćana Gornjih, Slivna, Krstatica i Župe Biokovske.
Starina roda Vrdoljak su Krstatice, mjesto u Imotskoj krajini u masivu planine Biokove, gdje su svojedobno iz Banj Doca u južnoj Hercegovini doselili pripadnici starog roda Banjak-Bakić. O njima je ostao spomen iz 1686. godine, kada se u zbjegu stanovnika Zagvozda na Makarskom primorju nalazila i 3-člana obitelj Nikole Banjaka.
U Krstaticama se Banjaci-Bakići podijeliše na Ivanoviće, Topiće i Lizatoviće. Dio se Lizatovića početkom 18. stoljeća preseljava u Grabovac, što saznajemo iz matica župe Žeževica-Zadvarje, kojoj je pripadao i Grabovac. Prvoupisani Vrdoljaci u tim maticama su: Ivan, nema zapisa godine rođenja, samo datum smrti 11. listopada 1719. godine, i njegov brat Grgo Lizatović. Ivan nije imao djece, a Grgo Lizatović Vrdoljak imao je sina Marka, rođenog 1707. godine, a umro je 1797. godine u 90. godini života.
Prvi upis prezimena Vrdoljak u maticama krštenih župe Grabovac izgleda ovako: "Godine Gospodne na 1737. vebrara na 12. ja don Pava Milunović kapelan Grabovca i Žeževice krstijo sam ditića rođena od Marka Vrdolaka i njegov žene Ivanice komu je ime Matija (Mate). Kumovi su bili Gargur Duimović a kuma žena istoga Gargura."
Grgo Vrdoljak nekoć Lizatović spominje se u dokumentima više puta: 1725. godine u novom je venecijanskom zemljišniku upisano da je Grgo Vrdoljak iz Grabovca dobio od mletačkih vlasti 9 kanapa zemlje.
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine nadbiskup je Ivan Laghi u Grabovcu zabilježio 11-članu obitelj Grge Vrdoljaka.
U Stanju duša župe Grabovac iz 1727. godine također je upisana obitelj Grge Vrdoljaka.
Svi Vrdoljaci iz Imotske krajine, danas nastanjeni u Slivnu, Medovu Docu i Imotskom, imaju grabovačke korijene.
Godine 1725. u Kostričiću (Slivno) zabilježena je 9-člana obitelj Petra Vrdoljaka, koja prema Stanju duša župe Slivno iz 1744. godine ima 14 članova.
U Medovu Docu najprije je don Nikola Vrdoljak iz Grabovca službovao kao župnik, pa je doveo brata Iliju koji se tu i oženio, te je od njega nastala grana medovačkih Vrdoljaka, danas nastanjenih u zaseoku Matkovići. Kasnije je u Medov Dolac na ženinstvo došao Josip Vrdoljak, sin Nikolin, čiji potomci danas žive u Medovu Docu i Splitu.
Veoma je zanimljiva osobnost don Marka Vrdoljaka, župnika u Grabovcu (1884-1915), koji se odrekao biskupske časti, kad mu je ponuđena dužnost pomoćnog biskupa Splitsko-makarske nadbiskupije sa sjedištem u Makarskoj.
U Imotski je pak najprije doselio Jerko Vrdoljak s ocem Markom (rođen 1775. godine), a kasnije Mihovil. Poručnik Petar Vrdoljak je 1871. godine obavljao dužnost zapovjednika žandarmerije za Dalmaciju. Drugi Petar Vrdoljak, čiji je otac odselio u Plaški, u Liku, sudjelovao je u poznatoj Rakovičkoj buni (od 8. do 11. listopada 1871. godine) s Eugenom Kvaternikom. Stric mu don Andrija odselio je u Plaški, gdje je službovao kao župnik i poginuo s Kvaternikom 1871. godine.
Vrdoljaci sele iz Imotske u Cetinsku krajinu i na livanjsko područje.
Petog studenog 1699. godine zabilježeno je da je opći providur Alvise Mocenigo oduzeo neke zemlje Nikoli Caralipeu-Despotoviću iz Omiša, a dio kojih je iza "Kule" u Glavicama pokraj Sinja dobio doseljenik Jure Vrdoljak. Ovaj pripadnik roda Vrdoljak skupa s dijelom stanovnika Glavica i Hrvaca prelazi u Muć, gdje ih je odveo harambaša Grgur Cvitković iz Hrvaca.
U novom venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u sklopu banderije harambaše Grgura Cvitkovića u Hrvacima je zabilježena već poznata obitelj Jure Vrdoljaka pokojnog Andrije s 13-članova i samac Petar Vrdoljak pokojnog Jakova.
U Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u Hrvacima je upisana ista obitelj Jure Vrdoljaka.
U Stanju duša župe Hrvace iz 1839. godine upisana su dvojica Antona Vrdoljaka; prvi je rođen 1768. godine, dok mu datum smrti nije upisan, a drugi je rođen 1771. a preminuo je 1830. godine. U Stanju duša iz druge polovice 19. stoljeća hrvatački Vrdoljaci «narasli su» na sedam obitelji s 27 duša, što svjedoči da je riječ o mladim, ponajčešće tek osnovanima obiteljima. Tada je dvočlanu obitelj imao 34-godišnji Ante Vrdoljak pokojnog Petra; tri su obitelji imale po tri člana: 30-godišnjeg Josipa pokojnog Petra, zatim 70-godišnjeg Nikole pokojnog Ante i 38-godišnjeg Jakova pokojnog Ivana; četveročlana kućanstva imali su: 36-godišnji Šimun pokojnog Petra i 66-godišnji Križan-Ante; najbrojnija je obitelj od 8 članova 60-godišnjeg Luke Vrdoljaka pokojnog Ante.
Danas Vrdoljaci hrvatačkih korijena imaju svega dvije obitelj: dvočlanu u Hrvacima i četveročlanu u Zagrebu.
Vratimo se povijesnim stazama ostalim Vrdoljacima u Cetinskoj krajini. U već spomenutom venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine upisana je:
-u banderiji harambaše Mate Žanka iz Obrovca upisana je 8-člana obitelj Mije Vrdoljaka;
-u banderiji harambaše Jure Jurčevića iz Garduna-Vojnića u posebnom popisu sela Vojnića, u kojem su uglavnom obitelji nastanjene u Bisku, zabilježena je 4-člana obitelj Jure Vrdoljaka pokojnog Luke. Dakle, već tada Vrdoljaci spadaju među najbrojnije rodove i u Cetinskoj krajini.
Nakon oslobođenja Cetinske krajine od Turaka ipak se neke obitelji vraćaju u Tursku, kao što je bila primjerice obitelj Tome Ćurkovića, vjerojatno s duvanjskog dijela Buškog blata, a dio njegovih zemalja venecijanske su vlasti dodijelile Andriji Vrdoljaku iz Glavica.
U borbama za oslobođenje Imotskog na gradskoj se tvrđavi posebno istaknuo Sinjanin Ante Vrdoljak, koji se prvi popeo na bedem i razvio barjak Svetog Marka odnosno Mletačke Republike, pa je za to od Venecije dobio mjesečnu plaću od dva dukata.
U Alberghettijevu zemljišniku (1725 -1729) Vrdoljaci su u najistočnijem dijelu Cetinske krajine upisani:
-u banderiji harambaše Matija Omrčena (Udovičić i Ovrlja) obitelj Ante Vrdoljaka;
-u banderiji harambaše Marka Žanka iz Podvaroši (Sinj) upisan na dužnosti alfira Ante Vrdoljak (u izvorniku Antonio Verdogliach), vjerojatno je to isti Ante, spomenut u vezi s oslobađanjem Imotskog od Turaka;
-u banderiji harambaše Marka Stazića (Gardun-Čaporice) zabilježen je njegov imenjak Ante.
Vrdoljaci se u maticama stare župe Otok prvi put pojavljuju 1747. godine, kada je upisano vjenčanje Ivannesa (Ivana) Verdogliaka, zatim slijede vjenčanja: Šimuna (1747), Antona (1748), Mate (1749), Matije (1756), Antona Vrdoljaka (1756). U maticama umrlih najprije je upisana smrt Ivannesa (Ivana) Vrdoljaka 17. lipnja 1756. godine, a zatim slijede upisi: Grge (1759), Ante (1765), Mate (1766), Ivana (1766).
U Splitu se pak ovo prezime prvi put javlja 1705. godine, i to u dvočlanom obliku Brtičević-Vrdoljak i Brtičev-Vrdoljak, ali je već 1737. godine u potpunosti prevladalo prezime Vrdoljak. Rodonačelnik splitskih Vrdoljaka je Damjan, sin majstora Marka i Šimice (kršten je 1692. godine), a koji se oženio Marom Oparić s Klisa. Od samog ulaska u Split Vrdoljaci su nastanjeni u Velom Varošu, gdje ih najčešće nalazimo kao težake i mesare s nadimkom Žbanjak, koji je prvi put upisan 1834. godine. Nadimak Mandeta, koji se javlja u drugoj polovici 19. stoljeća, čuva spomen na Mandu Masovčić, koja se 1802. udala za Ivana Vrdoljaka.
N. Kuzmanić tvrdi da su splitski Vrdoljaci nastali od roda Brtičevića (Bartičevića), kojima je 1690. godine kao domicil označen Vrhdol (Verdol), iz čega se kasnije razvilo prezime Vrdoljak.
Doduše, u popisu vjernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine nadbiskup je Ivan Laghi zabilježio dvije obitelji s prezimenom Bartičević (Brtičević) u Kaštel Sućurcu: obje imaju po 4 člana i objema su domaćini s imenom Frane. Vjerojatno je riječ o doseljenicima s Vrdola (Banjak-Bakići odnosno Lizatovići), koji u novoj sredini imaju dva obiteljska nadimka: Bartičević (po Bartulu) i Vrdoljak (po Vrdolu), da bi s vremenom Vrdoljak postao i prezime. Inače, 1832. godine u novom austrijskom zemljišniku u Splitu je zabilježen 31 stanovnik s prezimenom Vrdoljak.
U Nisko, mjesto na lećevačkom prostoru, najkasnije je 1835. godine doselila obitelj Ivana Vrdoljaka; i 1948. godine u Niskom je nastanjena jedna obitelj s prezimenom Vrdoljak.
Prilično rano je i livanjsko područje omililo Vrdoljacima, gdje ih je 1741/42. godine zabilježio biskup fra Pavo Dragićević u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u Srđevićima: 12-članu obitelj Ivana Vrdoljaka (u izvorniku Ioannes Vardeliach) i 6-člano kućanstvo Tadije Vrdoljaka.
U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Vrdoljaci osim u Srđevićima (8-člana obitelj Stipana Vrdoljaka), proširili su se i u Odžak (10-člano domaćinstvo Ivana Vrdoljaka).
Danas Vrdoljaci na livanjskom području žive u čak 11 mjesta: u Odžak su doselili iz Otoka pokraj Sinja; u Grboreze i Držanlije proširili su se iz Odžaka; u Polog i Dobro doselili su iz već spominjanih Srđevića; u Ćuklić su stigli iz Lipe (Livno), a odatle u Bilu, Donji Žabljak i Komorane. Danas ih nema više u Guberu, ali ih ima u gradu Livnu.
U čak pet sela oko Dervente do početka Domovinskog rata živjeli su veoma brojni Vrdoljaci, a prvi je 1786. godine u Ljupljanicu Gornju pokraj Dervente doselio Jakov Vrdoljak i njegova žena Lucija s petero djece.
Prema prijavi boravka na dan 31. studenog 2000. godine u Republici Hrvatskoj je bilo 3.888 osoba s prezimenom Vrdoljak.
U Cetinskoj krajini Vrdoljaci žive u sljedećim mjestima: u Bisku (2 obitelji, 6 duša), u Gali (4, 16), Grabu (8, 32), Hrvacama (1, 2), Karakašici, Otoku (19, 61), Podvarošu (Sinj), Suhaču, Udovičiću (Vrdoljak–1, 4; Vrdoljak Colo–5, 25), Trilj (2, 7).
Dodajmo da u Trilju živi i sedmočlana obitelj s prezimenom Vrdoljačić.
VUKNIĆ
Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od osobnog imena Vuk(a)n, jednog od brojnih imena koje u osnovi imaju osnovu vuk.
U Hrvatskoj danas živi 130 osoba s prezimenom Vuknić (srednja i južna Dalmacija, Osijek).
Vuknići su na mućkom području zabilježeni 1701. godine, kada je s prebjezima iz Zagvozda, predvođenih harambašom Matom Veić Jurasovima, u Neorić stigla i 7-člana obitelj Grge Vuknića pokojnog Frane. Ta je obitelj upisana i u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine, ali s malom izmijenjenim prezimenom Vukinić.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću su upisane tri obitelji s prezimenom Vuknić; Antina, Ivanova i Jozina; popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Neoriću tri obitelj s prezimenom Vuknić.
Danas u Neoriću žive 3 obitelji tog roda s ukupno 8 duša.
Uvidom u matice, sačuvane u arhivu franjevačkog samostana u Zaostrogu, V. Vrčić je našao podatke o trojici rođene braće franjevaca s prezimenom Vuknić iz 17. stoljeća: fra Luki, fra Stipanu i fra Juri, uz čija je imena dopisano da su „od Mostara.“
Ne zna se u kakvoj su vezi spomenuti fratri s današnjim Vuknićima iz Runovića u Imotskoj krajini, koji se mogu pratiti od venecijanskog zemljišnika iz 1725. godine, u kojem je upisano da su venecijanske vlasti dodijelile u Runoviću 11-članoj obitelji Šimuna Vuknića 14 kanapa zemlje.
Imotskih je korijena i današnja 7-člana tomislavgradska obitelj s prezimenom Vuknić.
ZUBAN
Prezime je istovjetno sa zastrajelim narodnim osobnim imenom Zuban, koje spada u skupinu imena izvedenih od imenice zub, naziva bjeličastih izraslina koštanog tkiva u čeljusti presvučenih caklinom, koje služe za griženje i žvakanje. Uz Zuban relativno česta su imena bila: Zub, Zubac, Zuboje, Zubača, Zubaj, Zubek, Zubec i slično.
U Hrvatskoj danas živi 230 osoba s prezimenom Zuban (srednja i sjeverna Dalmacija, Zagora, Pula).
Istog su jezičnog postanja i prezimena: Zubac (120, Osijek, Sinj, Dubrovnik, Rijeka, Dalmacija), Zubača (Kutina, Kaštela), Zubaj (Slavonija), Zubak (740, Zagreb, Slavonski Brod, Zadar, Obrovac, Slavonija), Zubalić (Buje, Buzet, Istra), Zubalj (Rijeka, Pakrac), Zubanov (Zadar), Zubanović (140, Petrinja, srednja i južna Hrvatska), Zubanjek (Krapina, Kostajnica), Zubar (Kaštela), Zubarev (Vukovar, Osijek), Zubatović (Ivanić Grad, Zagreb).
Zubani s dužim prezimenom Zubanović zabilježeni su 1701. godine u Neoriću, kada je s harambašom Matom Veićem Jurasovim stigla i 7-člana obitelj Jure Zubanovića pokojnog Mije, a dakako ta je obitelj zabilježena i u venecijanskom zemljišniku iz 17o9. godine.
Jure je Zubanović zajedno s harambašom Matom Veić 24. siječnja 1714. godine osuđen platiti troškove parnice sa sinjskim fratrima, predvođenim fra Pavlom Vučkovićem, a koja je vođena u Veneciji.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću upisane su tri obitelji s kraćim oblikom prezimenom Zuban: Antina, Filipova i Matina.
Popis stanovništa 1948. godine zatekao je u Neoriću 12 obitelji s prezimenom Zuban.
Danas u Neoriću živi 18 obitelji tog roda s ukupno 57 duša, dok su u Muću Donjem naseljene dvije Zubanove obitelji s ukupno 5 duša.
Svakako među najpoznatije pripadnike tog roda spada harambaša Filip Zuban, koji je sudjelovao u niz događaja u vrijeme francuske okupacije Dalmacije. Tako je primjerice uveliko pridonio gušenju pobune ogorskih seljaka protiv francuskih vlasti. Poraženi su 17. travnja 1807. godine, kada su posmjenjivani svi nepoćudni panduri ogorskog područja.
Dvije godine kasnije (1809) na veliko iznenađenje Francuza Filip Zuban prelazi na austrijsku stranu i sa sakupljenih 600 Zagorana u Muću uputio se prema Dicmu, gdje je prekinuo komunikaciju francuske vojske između tvrđava Klis i Sinj, zatim je izveo zapaženu akciju razoružavanja Grguričićevih pandura (400 oružnika) na triljskom mostu, pa čak 20. kolovoza 1809. zauzeo i Sinj. Stupio je u čvrstu vezu s vođom pobunjenika protiv Francuza u Imotskoj krajini Martinom Pavlovićem Zažabcem (rodom je iza Zažablja, oblasti iza planine Žabe u istočnoj Hercegovini). I kad je uspjeh bio na vidiku veliki su (car Franjo I. i Napoleon Bonaparte) sklopili mir u Schenbrunu prema kojem je Dalmacija ponovo pripala Francuzima. Zuban je s dvojicom sinova preko Bosne pobjegao ispred Francuza i nastanio se u Brodu, odakle se vratio poslije druge austrijske okupacije Dalmacije.